
Motorom od 125 kubika otišao za Mostar – II deo
Tačno u 7 časova zvoni alarm, otvaram oči i isključujem isti. Danas me čeka uzbudljiv dan, onaj koji mesecima unazad planiram. Kako sam juče mnogo para dao za hranu, ovoga puta neću jesti ćevape i uživati u tom luksuzu već ću uzeti proizvode iz marketa i napraviti sebi doručak. U novčaniku sam imao „dinarčiće“ kako ih ja nazivam, a to su kovanice od 1 do 5 marki i nekoliko feninga, otišao sam u market „Tropic“, šetajući između rafova, gledao sam neke artikle koje mi u Srbiji nemamo, kako vreme odmiče posle 15 minuta izlazim iz marketa i upućujem se ka apartmanu, na terasi istog doručkovao sam i počeo polako da pakujem stvari u ranac, ono što ne mogu sebi da oprostim je to što sam zaboravio da ponesem kratke pantalone od kuće tako da sve vreme menjam farmerke i trenerke.
Vreme je da vratim ključeve od Pive(šta je to, pogledajte na YouTube video) otvaram ulazna vrata restorana „Kruna“ i pružam ključeve jednom od konobara, pošto su bila dva upitaše me kako su utisci iz tog apartmana, ja sam odgovorio da su odlični, ono što nisam napisao u prošlom članku je da sam u sobi imao i klimu koju sam pustio da hladi dok ja obilazim Višegrad, kada sam se vratio klima nije odradila svoj posao jer je verovatno prazna bila ili možda nešto drugo je u pitanju, sve u svemu nisam im rekao da je neispravna, jer smatram da za tu cenu što sam prespavao je i više nego odlično.
Pre nego što ću poći, povezao sam se ponovo na WiFi i potražio adresu kuće u kojoj je Ivo Andrić proveo svoje detinjstvo, napravio sam screenshot i počeo da tražim kuću. Posle par promašenih ulica stigao sam do nje, stao sam pored trotoara i tu proveo nekih par minuta dok sam razgledao istu i napravio nekoliko fotografija, stariji čovek u kući pored penjavši se na stepenice me je gledao šta radim, ja sam mu poželeo dobro jutro, a on je sa osmehom na licu isto uzvratio.
Kuća u kojoj je svoje detinjstvo i školske dane proveo nobelovac Ivo Andrić. Za sada još uvek u privatnom vlasništvu, može se videti samo spolja.
Skromna kuća sa leve obale reke Drine, koja se nalazi nedaleko od višegradske ćuprije, bila je vlasništvo Andrićevog tetka Ivana i tetke Ane Matkovščik, sa kojima je Ivo i odrastao.
Njega je u Višegrad dovela majka Katarina Andrić 1894. godine, kada je imao dve godine. Odrastanje dečaka uz puno ljubavi i pažnje koju su mu u novom domu pružili tetak i tetka, kao i ambijent ove varoši, obeležiće Andrićev život i stvaralaštvo.
Njegov ponovni susret sa gradom svog detinjstva bio je 1953. godine, kada je Andrić bio već značajan i cenjen književnik. Te godine, Andrić je poklonio opštini kuću koju mu je ostavila tetka Ana Matkovščik.


Posle kuće, izlazim iz Višegrada i vozim ka gradu Goraždu, priroda je baš lepa, vozi se uz samu Drinu, a ono što ovaj put pamtim još dok sam bio u Sarajevu su mnogobrojni tuneli, kroz celu avanturu najviše sam mrzeo iste, jer oči treba priviknuti od jakog sunca u mrkli mrak, ono što je ogroman minus je i izbledela farba unutar tunela, tako da baš ništa se ne vidi prvih nekoliko desetina metara, šanse za udarac u zidine su ogromne. Taman izađem iz jednog, pojavi se drugi, treći i tako u krug. Od dvadeset njih, svega tri, četiri su bila osvetljena.
Goražde
Kroz ovaj grad sam prošao i nisam zadržavao, generalno mi se svideo i spada u lepša mesta na ovom putu koja sam obišao.
Foča
Približavam se Foči, za razliku od Goražda gde magistralni put prolazi kroz sam grad, sa Fočom nije tako, dao sam levi žmigavac i pratio putokaz za centar, želeo sam da napravim pauzu u tom mestašcu a usput i da se javim roditeljima. I tako nailazim na prvi semafor i tražim mesto gde da ostavim motor a ujedno i da osvežim grlo nekim pićem, vrtim se tako desetak minuta po fočanskim ulicama i na kraju nisam našao parking, te sam motor ostavio na povećem trotoaru, jedan od prolaznika me je pitao „kako ide motor“ i popričali smo o tome koji mi je cilj i gde sam se uputio. Čim smo završili razgovor, počeo sam da tražim prodavnicu neku, međutim ni to nisam našao tako lako, sve je nekako zabačeno, sakriveno… Nađoh ja isti onaj „Tropic“ kao u Višegradu i tu pazarim sok. Ostalo je još i WiFi da pronađem, šetao sam u blizini u nadi da neki kafić ima otvoren, ali nisam uspeo u tome. Na kraju sam pitao konobara u jednom od kafića, naziv istog je „Carpe Diem“ on mi je bez problema rekao i iskoristio sam priliku da se javim roditeljima i da pogledam Google maps, odnosno koliko je udaljeno Tjentište od Foče jer mi je spomenik palim borcima sledeća tačka. Posle više od pola sata pauze u Foči, uputio sam se ka Tjentištu i Nacionalnom parku Sutjeska.
Tjentište – Nacionalni park Sutjeska
Vožnja po krivinama i prelepih planina koje okružuju Tjentište ostavljaju utisak na meni, jedna od tih je i Maglić (2386m) koja je i krov Bosne i Hercegovine, jer je to najviši vrh u istoj. Saobraćaj nije frekventan, tako da je uživanje zagarantovano a predeli su kao iz bajke. Sutjeska je inače poznata široj javnosti kao mesto odvijanja bitke na Sutjesci iz 1943. za vreme Drugog svetskog rata. Pored restorana na parkingu sam ostavio Hondu, i ulazim u predeo koji se zove Dolina heroja. Ono što sam video na internetu su mnogobrojne stepenice u obliku violine koje vode ka spomeniku, imao sam sreću tako da nije bilo mnogo ljudi, svega desetak možda. Spomenik svojim izgledom ostavlja bez daha. Monumentalni spomenik je građen u obliku dva raširena krila koja pretstavljaju slobodu. Ove betonske gromade koje odaju utisak lakoće vetra u snažnim krilima simbolišu i surovost prirode u kojoj se bitka odigrala; nepristupačan teren, kanjoni reke, planinske vrhove, ali i prodor, ili let u slobodu. Građen je sa ciljem da dočara i predstavi važnost događaja kojem svedoči. Sa ciljem da napravim što bolju fotografiju, pored spomenika sam proveo čitavih sat vremena, što je prevazišlo sve granice mog plana. Sedam na motor i pičim dalje ka izlazu iz NP Sutjeska gde počinje veliki uspon u dužini od nekoliko kilometara i prolazak kroz najduži tunel u BiH, tunel Čemerno, on spaja Gacko i Foču a dužina je 2109 metara, sreća pa je barem ovaj osvetljen, ali obzirom da nosi epitet najdužeg, mogli su malo više da se potrude što se tiče rasvete, na tri mesta su bila proširenja u slučaju nužde što je za svaku pohvalu.


Jezero Klinje
Iza mene u daljini ostaje planina Volujak, a put polako iz šumskih predela prelazi u kamenita brda, to je prvi znak da ulazim u Hercegovinu i početak adrenalina, uzbuđenja, sreće… Vozio sam nekom srednjom brzinom, ulazim u poveću krivinu i sa moje leve strane ugledam prelepo jezero Klinje, na tom mestu sam odmah stao i morao bolje da pogledam ovaj biser prirode, jezero koje se stopilo sa okolinom dok su oko vas u pozadini stene i kamenje. Uključio kameru, snimio par vertikalnih i horizontalnih kadrova, a onda napustio ovu lepotu. Na samo nekoliko kilometara uzbrdo odjednom nailazim na stado krava koje šetaju po celom kolovozu, za divno čudo išle su ka meni, to je bio odličan momenat za fotografiju i video. Samo što sam stao pored bankine, nailaze dvoje na motoru iz suprotnog pravca subotičkih tablica i pitaju me da li je potrebna pomoć, verovatno su mislili da se nešto dogodilo pa da se ponude, ja sam odgovorio da nije potrebna, stao sam radi ovog prizora usnimio i slikao ih dok su bile na drumu. A onda se pojavljuju i nekoliko znakova upozorenja za domaće životinje, te tako u krivini krava šeta u mojoj traci, zamišljam šta bi bilo da sam išao brže, tačno bih imao poljubac veka i to sa kravom…





Gacko
Sada sam već u Hercegovini, ostajem bez daha kako se približavam mom cilju, spuštam se drumom niz planinu kojoj ne znam ime a ukazuje mi se dolina Gatačkih polja, a onda i tabla „Dobrodošli na teritoriju opštine Gacko“ kao i sa Goraždom, ovaj gradić ostaje u senci, generalno sam zadovoljan i spada u lepša mesta, vratio bih mu se sigurno.
„Pustinja“ Hercegovačka
Od Gacka do Mostara ima 90 kilometara, čim sam izašao iz grada i prošao pored doline, krećem se putem za Nevesinje, ono što sada sledi narednih 50 i kusur kilometra je pustinja u bukvalnom smislu, jedva da poneko vozilo prođe, moram priznati osećao sam se zabrinuto i usamljeno. Takođe je i ovo „najlošija“ deonica puta koju sam izvozio kroz BiH. I tako truckajući se po ispucalom asfaltu po nekom rupom na putu uspevam da izađem iz pustinje, čim sam prošao kroz prvo naseljeno mesto vratio sam se sebi.
Nevesinje
Kada sam ugledao tablu na kojoj piše Nevesinje i prošao pored nekoliko desetina drvoreda proradio je opet hormon sreće, jer je ovo mestašce ušlo u moje srce, iako sam prošao samo centralnom gradskom ulicom nekako sam se zaljubio u taj gradić. Pazario sam opet osveženje i to ponovo u „Tropic-u“ samom centru sam pauzirao petnaestak minuta, čisto da protegnem noge i ispravim vrat od one pustinje. Sedam na motor i vreme je da malo požurim, pratim putokaz za Mostar i na kružnom toku skrećem desno gde me put vodi kroz neku šumu u kojoj se izvode radovi u vidu zamene asfalta, kroz nju je bilo nekoliko krivina i dobrih uspona ali savladala je Honda to bez problema. Nevesinje ostaje iza retrovizora a ja gledam pravo.

Još malo i stižem, ili ipak ne ?
Hercegovina je čudo prirode, nisam je toliko cenio ali sada posle ove avanture, sve ono što sam mislio o njoj je palo u vodu. Spuštam se niz neku planinu, da li je to Velež ili nije to ne znam, ali onoliki spust nisam nigde video pa čak ni na Sutjesci, odjednom ušao sam u neki vreli talas da se to ne može opisati, znači iz neke podnošljive temperature kao da sam skočio u lavu. Negde na polovini spusta ugledao sam i nestvarno lep Stjepan grad iznad mesta Blagaj gde je moja sledeća tačka a to je vrelo Bune. Stižem na raskrsnici koja vodi levo za Blagaj i desno za Mostar, dajem žmigavac i pratim put za Blagaj.

Blagaj – vrelo Bune
Na ulaz u Blagaj, prejahao sam nekolicinu ležećih policajaca, pratim putokaz za Tekiju i ubrzo nakon što sam je pronašao, gledam gde Hondu da stavim, ono što sam primetio je da lokalci drže parkiralište i ako želite da se uparkirate vozilom morate to da platite, sigurno 3-4 različita parkinga sam video, međutim kada ste motorom o tome se ne morate brinuti. Napolju je pakao, sigurno preko 40 stepeni celzijusa, tako da šetam do izvora Bune, sa leve i desne strane su izloženi suveniri ali to sam ostavio za povratak, inače taj dan je bila najezda stranih turista, toliko ih je bilo da me glava zabolela. Do ovog nazovi vidikovca nema nekih smernica, tako da sam tu lutao po terasama restorana, ali uz malo napora i znoja stigao sam do prve tačke gde se pruža pogled, ali sada je problem količina ljudi na malom prostoru, taman ode jedna grupa ono naiđe druga i tako u krug jedno dvadeset minuta dok se konačno nije rasčistilo plato, zamolio sam jednog čoveka da me uslika, ali slika je ispala veoma loše te sam istu odmah obrisao. Napravio sam iole normalniju fotku i vreme je da stignem već jednom u taj Mostar. Tako da prelazim most na Buni i pazarim neki suvenir za uspomenu. A sunce prži i prži, dočepah se nekako do motora i sada zvanično pravac za Mostar.


Napokon taj Mostar
Izašao iz Blagaja i stižem ponovo na onu raskrsnicu gde nastavljam pravo, sve vreme pratim putokaz za Stari most, moram priznati da je sve lepo obeleženo, ni u jednom trenutku ovog putovanja nisam palio navigaciju, a i kako da upalim kada nemam internet… Već se nalazim na teritoriji grada Mostara, vozim kroz glavnu ulicu i pratim znak, bilo je i dva semafora gde ću posle ovog drugog da skrenem desno i nastaviti nekih par stotina metara pravo i doći do parkinga gde ponovo ljudi sede i naplaćuju, ja sam došao bukvalno do samog starog grada, pitao sam čoveka koji sedi na stolici u hladu i čeka mušterije, da li mogu tu negde da parkiram motor na njegovom parkiralištu, rekao je da može. Gasim motor, stavljam na nožicu, zaključavam kacigu, bacam ranac na leđa i pravac pičim kod Starog mosta. Razgledam kratko taj stari grad i stižem na svoj cilj, prošetao sam Starim mostom i ispunio sebi još jedan san. Moram priznati dosta turista je bilo, a ono što ostaje kao noćna mora je materijal od kojeg je obnovljen most, toliko je klizavo bilo da samo mi je falilo nogu da povredim, pa su zato stavili „ležeće“ i tako nasloniš nogu na to i nemaš gde da se oklizneš. Kratko sam se zadržao kod mosta, odlučih da odem kod stena gde je najbolje mesto za fotografiju, nema nikoga na tu stranu sem par mladih roma koji su me rešetali da im dam novac, jednom od njih sam dao 80 feninga, ali oni nisu odustajali od mene, tako da sam na oprezu bio 100% mogli su da mi ukradu nešto iz ranca, ili još gore da isti bace u Neretvu… Proganjali su me, nisu mira dali da imam, ali uspevao sam da ih nekako prevarim tako što smo se slikali svi zajedno i tako umanjio mogućnost da naprave neku štetu.



Vreme je za smeštaj, ili ipak ne ?
Nađoh u blizini besplatan WiFi i ukucao na navigaciji adresu smeštaja gde trebam noćiti i pratim navigaciju, stigao sam do lokacije i u kafiću pored smeštaja povezujem se sa Wifi-jem i trebam da kontaktiram vlasnika hostela, konobar iz ovog kafića se sam ponudio i kontaktirao je on umesto mene, Saša je došao, upoznali se, platio sam mu smeštaj i saopštio da krećem kući ! Vremenska prognoza je za naredni dan i dan posle najavila kišu i to ceo dan a ista se odnosi na region, tako da ne bih pokisao ja sam oko 20 časova krenuo iz Mostara, pre nego što ču krenuti istuširao sam se, i jedno sat vremena razmišljao da li da noćim ovde ili vratim kući, izabrao sam ovu drugu opciju, težu ali na kraju ispostavila se kao dobar izbor. Kiša bi me uhvatila, i ogroman rizik bi bio voziti po mokrom kolovozu a pogotovo ovoliko udaljen stotinama kilometara od kuće. Pred polazak napunio sam rezervoar na benzinskoj pumpi gde sam sa radnikom popričao o svojoj nameri, on mi nije preporučivao da krenem a takođe isto mišljenje je imao i Saša(vlasnik hostela u Mostaru) ali ja ih nisam poslušao te sam krenuo svojoj kući u 20 časova a glavu naslonio na svoj dobro poznati jastuk oko 10 časova narednog dana.
Odlazak je najlepša i najhrabrija akcija od svih, možda sebična radost, ali prava radost za one koji slobodi mogu dati vrednost. Biti sam, bez potreba, stranaca, a opet se svuda osećati kao kod kuće i krenuti u osvajanje sveta.
(Isabelle Eberhardt)