• info@timockiavanturisti.com
  • Bor, Srbija
Motorom od 125 kubika otišao za Mostar – I deo

Motorom od 125 kubika otišao za Mostar – I deo

Da li ulažete u sebe ? Kada ste poslednji put sebe počastili nekom lepom košuljom, haljinom, automobilom ? Verovatno pre izvesnog vremena zar ne ? Košulja će vremenom da izbledi, haljina će postati demode, automobil će se često kvariti, a da li znate šta je to što se ne može kupiti novcem?….to je vreme. Vreme ne možemo da kupimo, ali postoji nešto što će isto to vreme da popuni, da od praznog lista papira bude ispisana najlepša priča koja će se prepričavati celoga života. To nešto zahteva hrabrost, strpljenje, trud, volju i novac, ali zauzvrat daje osobi iskustvo, insipiraciju, obogaćuje život, širi um, ostavlja neverovatne uspomene, to nešto zove se putovanje. Sva mesta koja posetiš ostaviće mali otisak u tvom srcu, a to te čini boljom osobom na više načina. Uspomene postaju uzbudljive priče, a priče postaju deo tebe. Na kraju, ko ne želi da ostari i da se seća života punog avantura? Putovanja su investicija, koja će te obogatiti na najbolji mogući način. Zato, kupi kartu, pozovi prijatelje i pripremi se za život pun istraživanja i učenja.

Jednom ili dva puta godišnje pokušajte da se izolujete od svega. Neki ljudi vole da idu na višednevno jedrenje, kampovanje, a neki da krstare na motorima. Ipak treba naglasiti da postoji razila kada idete nekud na odmor sa svojom partnerkom ili porodicom i kada idete potpuno sami. Porodična putovanja su prelepa i verovatno ćete ih se sećati do kraja života, ali na njima prosto ne možete da se izolujete od svega onog što vas ometa u svakodnevnom životu.

Ivan Tanikić

Dana 6. jula u 9 časova ujutru krenuo sam u svoju prvu i najveću avanturu do sada, ona je počela iz mog rodnog mesta a završila u Višegradu.

Obukao sam odelo, nabacio kacigu na glavu, upalio motor i izašao na magistralni put Zaječar-Paraćin. Čim sam uhvatio prvih nekoliko stotina metara asfalta, pojavio se problem a to je vetar koji je duvao jako i trudio se da pokvari ovu avanturu i da me natera da odustanem od iste. Vetar sam nekako uspevao da prevarim i posle Boljevca i Čestobrodice, ulazim u prvi grad a to je Paraćin, zatim posle kroz Ćupriju i Jagodinu, kroz ova tri grada sam samo prošao.

Na izlasku iz Jagodine, krećem se putem kroz sela Trnava i Dragocvet koja vode ka Kragujevcu, ovde sam prolazio automobilom mnogo puta tako da znam kakav je saobraćaj i poznajem skoro svaku krivinu. Posle nekih stotinjak kilometara pravim prvu pauzu u trajanju od 15-tak minuta u centru Dragocveta. Skinuo sam ranac sa leđa, upalio telefon i snimio video na ovoj lokaciji gde sabiram utiske za ovu pređenu kilometražu. Kako je vreme odmicalo, izašao sam iz pomenutog sela i sada se vozim po krivine i doline. Ubrzo se uključujem na raskrsnici koja vodi levo za opštinu Rekovac i desno za grad Kragujevac, ja biram naravno ovu drugu.

Kragujevac

Neposredno pred ulazak u grad, stao sam pored jednog motela i nastavio dalje kroz Kragujevac prolazeći kroz centralne gradske ulice. U jednom trenutku omašio sam put i krenuo ka kragujevačkom oktobru umesto za Čačak, izgubio nekoliko minuta lutajući ali uspeo sam bez navigacije da se snađem i krenem pravim putem. Kako izlazim iz grada, saobraćaj postaje sve gušći, malo je bilo i rizično voziti ovom deonicom jer vas većina obilazi. Posle pola sata od Kragujevca postoji raskrsnica na sred puta koja vodi levo za Kraljevo i desno za Knić odnosno Čačak, ja ponovo skrećem desno i sada ulazim na teritoriju opštine Knić.

Knić

Ovo malo mesto podseća na Boljevac, s tim što se prolazi kroz centar opštine. Samo mestašce nije zanimljivo, ali postoji nešto što vredi da vidite čim izađete iz Knića, naravno ovo nije pravi autobus iz tog filma ali ko ne zna lako će se navući. Napravio sam pauzu čisto da usnimim par kadrova i saberem dosadašnje utiske. Pitate se o čemu je reč ? slike sve govore.

Čačak

Oko 14 časova stižem i u Čačak, ali samo obilaznicom oko istog, nikada me ovaj grad nije privlačio da ga posetim. Prolazim pored jezera Međuvršje i predeo izuzetnih odlika Ovčarsko-Kablarske klisure, ovde se pojavljuju i prvi tuneli i to neosvetljeni ! gde u jednom trenutku nisam video ni belu liniju, što me je baš uplašilo te sam morao da stanem da odmorim i dođem sebi čim sam izašao iz istog. Pauzu sam napravio na samom putu za planinu Ovčar. Iako vozim već pola dana, nisam nijednom popio gutljaj tečnosti bilo to sok ili voda.

Požega

Ova opština nalazi se na pola puta Čačak-Užice, kao i sa prethodnim gradom, ništa specijalno nije bilo vredno pisanja sem što sam posle više od 200 kilometara vožnje natočio još malo benzina u rezervoar motora.

Užice

Uskoro ulazim u taj čuveni grad, za razliku od Čačka gde sam vozio po „ružnoj“ zaobilaznici, sada je već druga priča, sama priroda koju Užice ima je neverovatna, zaobilaznica je prelepa naročito što se sa vaše desne strane čim izađete iz grada pruža pogled na tvrđavu Stari grad Užice i dolina reke Đetinje gde sam stao i pokušao da snimim što bolje kadrove kako bih imao materijala da ubacim u ovu priču i kasnije napravio reportažu za YouTube.

Granica SRB-BiH

Granicu sam prešao bez problema, potrebna dokumenta su bila lična karta i saobraćajna od motora, zeleni karton se više ne traži. Nisam baš bio oduševljen radom granične policije, neljubazni a pomalo i bahati.

Višegrad

Posle par kilometara od graničnog prelaska Vardište u BiH, pročitao sam tablu koja obaveštava da se u blizini nalazi manastir Dobrun, stao sam sa strane na par minuta i potom nastavio ka Višegradu.

Prošao sam pored table koja označava teritoriju opštine Višegrad i tu ispred nje napravio fotografiju kako bih jednog dana mogao da osvežim sećanja na ovu prelepu avanturu. Silazim laganom brzinom u centar grada i osećao sam se u tom trenutku baš srećno i ispunjeno a o slobodi da i ne pišem, što je zapravo i cilj svakog mog putovanja, sada tražim mesto gde da na kratko ostavim motor dok ne pronađem u blizini neki besplatan WiFi kako bih našao adresu mog smeštaja u ovom mestu. Motor sam ostavio u sam centar, a pored mene na klupi sedeli su radnici koji naplaćuju parking, javio sam im se a oni su meni pokazali put gde se nalazi smeštaj, naravno ja sam omašio i tako kružim ulicama Višegrada ne bi li našao već jednom taj apartman. Posle nekoliko minuta ugledam natpis „Kruna restoran“ i ulazim u taj objekat, objašnjavam da sam rezervisao smeštaj nedelju dana unapred i da trebam da platim i dobijem svoj ključ za sobu. Konobar koji je radio tu počeo da traži spisak ljudi i pročitao moje ime, na šta sam mu ja odgovorio da je to taj papir i da trebam da uplatim noćenje. Izlazimo iz restorana i šetamo do apartmana gde mi ostavlja ključeve i pokazuje sobu. Ostavio sam stvari, zaključao sobu i otišao da motor doguram do apartmana, inače od 17h nastupa Korzo kao što je u Boru tako da je glavna ulica zatvorena za saobraćaj i njom mogu samo pešaci da prolaze. Raspakovao stvari, istuširao se i krenuo ka mostu Mehmed paše Sokolovića.

Kako je sunce već polako zalazilo žurio sam da napravim dobru fotografiju dok se još vidi, pa sam pokušavao pored ograde kod mosta, nisam bio zadovoljan i tako iznova dok nisam otišao na Bulkove stene i tu uspeo da se uslikam onako kako sam želeo.

Iskoristio sam vreme da obiđem i Andrić grad gde sam večerao u restoranu Kasaba porciju od 10 ćevapa koji su bili baš ukusni a naravno tu je i da začini ove ćevape čuveno Nektar pivo.

Posle večere uputio sam se da pazarim neke suvenire za uspomenu, kako bih odmorio u pogledu na prelepi most, sedeo sam na klupi dobrih dvadeset minuta, zaboravio sam sve probleme i brige barem na tren i posmatrao ljude kako šetaju i uživaju baš kao i ja jer se nalaze na jednom prelepom i istorijski bogatom mestu. Ustao sam sa klupe, šetao mostom i polako vraćao u apartman da ovaj prelepi i naporan dan privedem kraju.

Roman Na Drini ćuprija je najpoznatije delo našeg nobelovca Ive Andrića. U romanu se radnja odigrava oko mosta na Drini u Višegradu. Na početku romana Andrić objašnjava kako su se ljudi snalazili dok mosta nije bilo, izgradnja most i kasnije životne priče ljudi koji su živeli oko njega. Most je u romanu simbol čvrste građevine koja je večno prisutna, dok su ljudski životi prolazni. Lektira Na Drini ćuprija se čita u trećem razredu srednje škole.

Nastaviće se