Poseta tvrđavi Belogradčik u Bugarskoj
Gradić Belogradčik je smešten u živopisnom predelu u blizini granice sa Srbijom, 50 km udaljen od Vidina.
Od Vidina do Belogradčika vodi dobar put, kojim se stiže za manje od sat vremena.
Ovaj mali, ali prelepi grad leži na brdovitim padinama Stare planine na visini od 550m, okružen crvenkastim stenama neverovatnih oblika.
Grad nadgleda i štiti moćna tvrđava Кale, koja se može posetiti svakog dana.
Na brdašcetu nedaleko od tvrđave nalazi se i astronomska opservatorija.
Tvrđava na samom rubu gradića među stenama deluje gotovo nestvarno. Razgledanje stena počinje ulaskom u tvrđavu koja je ugrađena u stene i predstavlja neopisiv doživljaj. Ova tvrđava možda podseća na druge, ali je jedinstvena jer je izgrađena među stenama kakve nigde drugde nema. Put koji vodi do vrha stena nije bio nimalo lak, ali pogled koji posetioce čeka na kraju puta ostavlja bez daha.
Tvrđavu Кale su još u III veku napravili Rimljani, da bi je kasnije dogradili Bugari i Turci. Danas je jedno od najočuvanijih utvrđenja u Bugarskoj. U dalekoj prošlosti bila je deo jakog defanzivnog sistema Rimljana, a zatim i Vizantijskog carstva. Кasnije su je Bugari dogradili. Ova bugarska tvrđava (u to vreme nazvana Belgrad) je poslednja pala pred turskom snažnom vojskom pred kraj XIV veka. Sastoji se iz tri dvora (svaki sa mogućnošću autonomne zaštite) sa ukupno oko 10.211m2 i i sa još jednom odvojenom fortifikacijom. Ona ima dve kapije – Vidin i Niš kapiju. Poslednji put korišćena je u toku srpsko-bugarskog rata 1885. godine. To je kulturni spomenik od nacionalnog značaja.
Još od 2022. godine kada sam prvi put pronašao članak o Belogradčik tvrđavi u našem komšiluku, malo je reći da sam se istog trenutka zaljubio u nju i odmah je stavio na spisak za posetu. Međutim, tada je postojao samo jedan problem, globalan, korona virus i zatvorene granice za državljane Srbije. I tako osvežavajući svakog dana sajt ministarstva spoljnih poslova Republike Bugarske, naletim na obaveštenje da su ukinute sve mere zaštite od kovida 19 pa shodno tome i granice su bile otvorene. Ali, organizacije nikako da bude, pošto mi je tvrđava 85 kilometara od kuće, nekako sam je uvek stavljao sa strane i rekao sebi da ima vremena da je posetim, i tako prođoše dani, nedelje, meseci, pa čak i godina ! Rekoh sebi da ako ovako nastavim neću je nikada posetiti. Došao je i taj dan, 23. maj 2023. godine kada su je njeno veličanstvo a moje oči napokon videle.
Ustao sam rano ujutru, popio svoju prvu kafu i otišao da pregledam i operem motor za ovaj put. Upalio sam mašinu, obrnuo par kruga da dostigne radnu temperaturu i potom zamenio ulje u motoru. Te sam oko 10 časova, kada je i sunce već ogrejalo zemlju, započeo zvanično ovu kratku avanturu. Stigao sam u Zaječar, kupio doručak, i krenuo putem ka graničnom prelazu Vrška Čuka. Neposredno pred samu granicu, izvadio sam saobraćajnu od motora i pasoš te posle par minuta kada sam stigao na red, predao dokumenta policajcu i prešao prvu granicu, par stotina metara dalje, isti postupak i sa bugarima.
Na mapi sam gledao najbliži put do mog odredišta, a to je preko niz bugarskih sela, podatak koji sam našao je da je ovaj put u lošem stanju, pun rupa i ulegnuća. Trebalo mi je malo više od sat vremena do Belogradčika od same granice. Kako se vozim po ova sela, prvo što sam primetio je pustoš i napuštene kuće koje su prelepe arhitekture, stara gradnja i ukrasi obogaćuju ove male zgrade, nisam ih fotografisao jer sam žurio da vidim tvrđavu.
Ušao sam u Belogradčik, i ponovo kreće onaj putnički adrenalin i uzbuđenje kada nešto posećuješ prvi put. Moram priznati da nije baš obeleženo tablama i natpisima kako do tvrđave, ali za divno čudo, pratio sam brdo i srce me je samo vodilo kroz ulice Belogradčika, bez ijednog promašenog skretanja uspešno sam stigao do svog odredišta. I to je najvažnije u ovoj priči, da slušate vaše srce i sledite njegove korake, jer ono zna šta je najbolje za vas !
Stigao sam do parkirališta, gledam gde da ostavim Hondu, gasim motor, zaključavam volan i kacigu, i idem do obližnje šume da promenim garderobu. Kapija tvrđave je na samo par metara od mene, ali pre toga moram kupiti ulaznicu u iznosu od 6 lev-a što mu dođe 360 din. Radnik na kasi ne prima evre već samo njihovu valutu, upitah ga koliko košta i da mi „prevede“ cenu u evre, odgovorio je da ne zna koliko je 6 leva u evrima te mi je rekao da mogu karticom da platim, što sam i učinio.
Obišao sam tvrđavu i na kraju svratio do centra da se osvežim kafom koja mi je servirana u smešnoj količini te sam morao da posle ove sramote kupim i koka kolu. Moram priznati da bugari na mene nisu ostavili baš lep utisak, nekako su hladni i nezainteresovani.