• info@timockiavanturisti.com
  • Bor, Srbija
Domaćinstvo sa najlepšim pogledom u Srbiji

Domaćinstvo sa najlepšim pogledom u Srbiji

A nalazi se baš u našem okruženju. Upoznajte nedodirljivi Lazarev kanjon.

Porodica Mustecić iz Zlota na svom imanju sa kojeg puca pogled na Malinik, prašumu, na nestvarne predele Lazarevog kanjona,  na reke Mikulj, Demižlok i Vej sastavnice Lazareve reke, na spektakularnom vidikovcu Kovej žive svoju turističku bajku.

Tajanstvena pukotina u krasu istočne Srbije, nemi svedok davno prohujalih epoha, Lazarev kanjon se nalazi nedaleko od sela Zlot, blizu Bora, izmedju obronaka istočnog Kučaja (planina Malinik) i kraške visoravni Dubašnica.

Pogledi na kanjon sa nekoliko sjajnih vidikovaca svrstavaju ovo mesto u veliku četvorku prvorazrednih atrakcija istočne Srbije (uz MiročRtanj i Veliki Krš).

Sam kanjon grade, ni manje ni više, nego četiri reke:  Tri sastavnice MikuljDemižlok i Vej se ovde susreću i formiraju Lazarevu reku.

U pitanju je izrazito zanimljivo područje sa nekoliko geoloških kurioziteta od kojih je možda najupečatljiviji fenomen “fosilnog kanjona”.

Zokijev Gorunjiš

Naime, Mikulj i Demižlok su reke ponornice – korito kanjona ovih reka je uvek suvo i predstavlja relikt pradaleke prošlosti kada je tuda nekada davno proticala voda. I Vejska reka je delom ponornica, njeno korito prihvata samo višak vode koji ne propušta kraški predeo kroz koji teče.

Kovej je jedan od najlepših vidikovaca Lazarevog kanjona i kao takav zaslužuje da ima svoj geokeš, kako bi tragače za „blagom“ doveo da vide prizor koji puca kada sa stena Koveja pogledate u taj veličanstveni četvorokraki procep u zemljinoj kori. Geokeš smo stavili u jedno udubljenje u steni na samoj ivici provalije, tako da budite oprezni – korak dalje vodi u ambis. Najlakše ćete ga naći ako od čistine gde je glavni vidikovac na Koveju krenete malo desno, u žbunje, do stena koje su na nešto većoj visini.

 “Sa našeg imanja svi vidikovci su pristupačni bez ikakve planinarske veštine i planinarske opreme. Iz samog centra Zlot sela do našeg imanja može da se dođe isključivo terenskim vozilom ili pešice za sada. Nadam se da ćemo u nekoj budućnosti malo da to popravimo da bude malo pristupačnije i drugim ljudima i onima koji recimo nisu u stanju da pešače dugo, kojima je zdravstveno stanje malo načeto. Trudimo se i dajemo sve od sebe da koliko toliko održimo taj deo puta koji vodi do nas i do našeg imanja”, dodaje Zoran Mustecić.

Do ovog pogleda, odlučili smo da odmorimo noge i krenemo džipom, iako sam uspeo da nađem put i pročitao da je 7 kilometara udaljen od centra sela Zlot, pošli smo tačno u 17h časova iz centra i idemo makadamom do poslednjeg domaćinstva gde i počinje staza za pešačenje, na toj livadi koja je ujedno i „parking“ za turiste nismo videli nikoga. Penjemo se usponom i gazimo točkovima veliko kamenje, koliko je loš put govori i to da je sa strane litica i da smo na nekim mestima išli u sporim brzinama(redukovanim), na jednom mestu smo pogrešili skretanje i ušli u obližnje dvorište, međutim ubrzo smo se okrenuli i nastavili pravim putem.

Kako se truckamo već pola sata, odjednom nam nailazi džip u susret i tu nastaje muk gde sada da se bezbedno mimoiđemo, izašao sam iz vozila i otišao do tog čoveka, a to je bio ni manje ni više nego gazda imanja na koje smo se mi zaputili, rekao nam je da je to taj put i da parkiramo ispred kapije kada stignemo dok on ne ode po goste koji su takođe imali isti cilj kao i mi, da vide Lazarev kanjon iz druge perspektive i dočekaju najlepši zalazak sunca.

Vraćam se u auto i opet razmišljamo kako da se mimoiđemo, i u jednom trenutku gazda se popeo na neki brežuljak i uspeli smo jedva da se provučemo, koliko je put bio uzak govori i da sam retrovizor sklopio ne bi li smo ogrebali vozila, nekih 5 centimetra je bilo jedan od drugog. I posle 50 minuta konstantnog uspona i lošeg puta, stižemo do cilja, inače markacija je odlična sve pohvale za Musteciće na ovoj obeleženoj stazi.

Parkirali smo se, pokupili stvari i pešačili nekih 10 minuta do imanja, do tada čujemo u blizini motornu testeru i odmah smo rekli da su to oni. Zastali smo na trenutak da zabeležimo natpis ispred kapije i stižemo do ljudi, predstavljamo se i rekli zašto smo došli, domaćini su bili baš ljubazni, čudi me da nam nisu rekli kao da je ovo privatan posed, imate 15 minuta fore da pogledate sve i slično, tako da još jedan plus za ljubazne Musteciće.

Žena nam je pokazala stazicu do vidikovaca i mi idemo tim putem, prvi vidikovac na koji smo naišli je vidikovac Bukva, tu smo se zadržali nekih 10 minuta, pa nastavili dalje ka Petrinim stenama gde ćemo se zadržati pola sata ne bi li napravili dobru fotografiju u kombinaciji Lazarevog kanjona i zalaska sunca.

Svaki vidikovac nosi ime jednog od člana porodice, pa tako na ovom imanju postoje Petrine stene, Ilija Mali, Zokijev Gorunjiš, Acin bor i vidikovac Bukva.

Sunce polako zalazi i gledamo da iskoristimo još malo vremena dok se vidi, pa tako posećujemo Zip Line i veliku livadu gde se nalaze drvene klupice za odmor, susrećemo se ovoga puta pešaka sa gazdom Zoranom, pozdravili smo se rečima i nastavili da šetamo, i opet nas je začudilo to da nam ništa nije rekao jer nismo mu se ni najavili ni ništa, i pri kraju vraćamo se da napunimo flaše vodom da bi stigli do džipa, ali odjednom vidimo zaljubljeni par kako pripremaju šator za kampovanje, pretpostavljam da su to ti gosti koje nam je Zoran spomenuo dok smo se mimoilazili.

Mrak je već uveliko pao a mi idemo u noćnu vožnju po kamenju i nizbrdicama do centra sela Zlot, inače njihov džip nije bio parkiran kod imanja i molili smo da se sada ne sretnemo jer je mrkli mrak i ogromni problem bio bio gde da se mimoiđemo. U jednom trenutku smo promašili i put ali ubrzo se vratili na pravi i spustili se do livada gde počinje staza i tu vidimo auto na Zrenjaninske tablice koji malopre nije bio, tako da to su ti gosti definitivno.