• info@timockiavanturisti.com
  • Bor, Srbija
Prerast Samar – spomenik prirode nadomak Bora

Prerast Samar – spomenik prirode nadomak Bora


Prerast Samar – Portal u drugi svet u srcu Dubašnice

Da li ste se nekad zapitali šta sve može da se poseti u okolini Bora i Žagubice? Rudarski grad bez ikakvih zanimljivih lokacija, malo zabačeno mesto bez ičega interesantnog, e pa tu ste pogrešili. Bor i Žagubica možda nemaju neke bogate atrakcije ali prirodi koja ih okružuje može pozavideti i 90 odsto svetskih gradova. A posebnu čaroliju poseduju prerasti ili kameni mostovi.

Prerasti ili kameni mostovi su ostaci pećina koje su se urušile, a mogu biti visoke i po nekoliko desetina metara. Srbija je prebogata ovim retkim prirodnim fenomenima, a najpoznatije su prerasti u kanjonu Vratne kod Negotina koje su i najvišlje u Evropi.

Mi smo ipak rešili da obiđemo jednu manje poznatu prerast Samar. Locirana na granici Homolja i Kučaja, prerast Samar se nalazi u prekrasnoj klisuri rečice Perast, koja zbog suša i ne postoji više na žalost, a možda i na sreću jer su nam noge ostale suve, barem do sledeće atrakcije koju smo posetili u ovoj avanturi.

Početak današnje avanture

Ka Dubašnici smo krenuli oko 9 sati ujutru iz sela Šarbanovac preko Zlota. Sam put do Zlota je dobar, klasičan seoski put, a imali smo mali zastoj kada smo iz samog Zlota krenuli prema Dubašnici jer je ispred nas bilo par kamiona pa se put malčice odužio. I sa tim zastojem do Dubašnice smo stigli za nekih sat ipo vremena, uz kratku pauzu u Zlotu da bi smo doručkovali.
Kada smo izašli na visoravan Dubašnice dočekali su nas prelepi jesenji pejzaži, vrhovi Kučaja i Homolja, kao i prastare šume kojima se ne vidi kraj. Uz nekoliko pauza na samom putu da bi smo upili taj vajb Dubašnice i snimili neke fotke, te smo možda malčice više vremena izgubili nego što je trebalo u tome.
Uskoro smo i stigli do skretanja za samu prerast, a auto ostavili na putu na kom smo mislili da vodi do dna klisure i same prerasti, ali uskoro se ispostavilo da to nije tako. Nema veze pomislili smo mi i krenuli niz samu klisuru, ka prerasti. Uz malo muke jer su same padine bile strme kroz guštu šumu stigli smo do samog korita potoka Perast i konačno bili u blizini kamene kapije.

Prerast Samar

A kada smo stigli, čekala nas je sva lepota i moć prirode koja je bila potrebna da se stvori ovo čudo. Dužine 10, visine 15, a širine 14, sa dva stuba debljine 18 i 20 metara, ispred nas je bio kameni most, ostatak nekadašnje pećine, u svoj svojoj lepoti, prerast Samar.
Ovaj prirodni fenomen, shvatili smo da nije ni čudo što je pod zaštitom države kao spomenik prirode još od 1955 godine, a pod zaštitom je opštine Žagubica na čijoj se teritoriji i nalazi.
Sam kameni most je pun pećinica i pukotina a najveća na samoj prerasti je par metara duboka i može se ući u nju, mada nije iskreno ništa specijalno, ali upotpunjuje ceo ambijent ovog spomenika.
Kod same prerasti smo proveli sigurno sat vremena, upijajući lepotu i odmarajući se u dubokom miru prirode.

Zanimljiv i paničan povratak

Kada smo rešili da krenemo nazad napravili smo malu malecnu greškicu, te umesto da krenemo uzvodno prema pećini koja se nalazi u samoj klisuri na pravoj stazi, mi smo krenuli nizvodno, iako to nije staza koja vodi do prerasti već za neku drugu lokaciju.
Kako smo sve dalje išli i išli delovalo nam je sve čudnije i sumnjivije, shvatili smo da je put promašen. Uz malu pomoć moderne tehnologije, hvala bogu te postoje Google mape, znali smo gde je otprilike parkiran auto, i kao pravi avanturisti krenuli direktno uz samo brdo. Kroz gustu šumu i kao što smo već ustanovili ne baš mali nagib uspeli smo da se popnemo do vrha brda za nekih 40ak minuta, gde smo konačno uočili auto, te nismo morali da pozivamo gorsku službu spasavanja.

Dok smo puni entuzijazma zbog nove avanture, kao i zbog toga što smo relativno brzo uspeli da se izčupamo iz ne baš simpatične situacije, razmišljali smo da li da posetimo našu sledeću destinaciju, vodopad na reci Tisnici. Uz malo premišljanja, pogotovo jer bi nas možda uhvatio mrak, doneli smo odluku a više o tome u sledećem putopisu.

Pripremio: Predrag Pantelić